Preminuo Željko Senečić

U 85. godini života, u noći 2. siječnja, preminuo je Željko Senečić, slikar i scenograf, televizijski, filmski i kazališni redatelj te pisac, scenarist i kolumnist. Za svoj izniman doprinos umjetničkom svijetu nagrađen je brojnim priznanjima, a njegov bogat stvaralački opus uključuje rad na nekima od najzanačanijih naslova hrvatske kinematografije.

Željko Senečić rođen je 1933. godine u Zagrebu. Na Akademiji likovnih umjetnosti studirao je slikarstvo te je diplomirao u klasi Marijana Detonija 1956. Sljedeće četiri godine suradnik je majstorske radionice Krste Hegedušića, a paralelno studira i scenogafiju na Akademiji dramske umjetnosti koju završava 1960.

Svoja djela od najranijih dana izlaže na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Jedan je od osnivača Galerije Josip Račić u Zagrebu (1976.).

Kao scenograf Željko Senečić bio je zaposlen na Radioteleviziji Zagreb od 1957. Asistirao je Dušku Jeričeviću na filmovima Ljubav i moda (1960.) Ljubomira Radičevića i Kozara (1962.) Veljka Bulajića. S Vatroslavom Mimicom surađivao je na Prometeju s otoka Viševice (1964.), dok je s Zvonimirom Berkovićem i Tomislavom Pinterom radio na Rondu (1966.). Neki od najpoznatijih filmova kojima Senečić potpisuje scenografiju su i:  Breza (1967.) Ante Babaje, Četvrti suputnik (1967.) Branka Bauera, Imam dvije mame i dva tate (1968.) Kreše Golika, Kad čuješ zvona (1968.) Antuna Vrdoljaka, Jedanaesta zapovijed (1969.) Vanče Kljakovića, Putovanje na mjesto nesreće (1970.) Zvonimira Berkovića, Tko pjeva zlo ne misli (1970.) Kreše Golika, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (1972.) Krste Papića, Kiklop (1981.) Antuna Vrdoljaka, Glembajevi (1988.) Antuna Vrdoljaka, Vrijeme ratnika (1990.) Dejana Šorka, Čaruga (1990.) Rajka Grlića i Gospa (1994.) Jakova Sedlara. Autor je i brojnih scenografija televizijskih serija među kojima se ističe Nepokoreni grad Eduarda Galića iz 1982. godine.

Od 1965. Senečić radi i kazališne scenografije za kazališta diljem Hrvatske, a od 1969. bavi se i i dokumentarnim te kratkim filmovima za koje često potpisuje scenarij, ali i režiju. Dio njegovog opusa čine i filmovi posvećeni kolegama umjetnicima kao što su Julije Knifer, Dušan Džamonja Josip Vaništa. Režirao je i vlastite cjelovečernje filmove Pont Neuf (1997.), Zavaravanje (1998.) koje je prikazano na Berlinaleu te Dubrovački suton (1999.). Scenarije je pisao i za filmove drugih redatelja. Autor je nekolicine knjiga ('Dno', 'Zagrebački motivi', 'Venezia', 'Mili moji!...) te brojnih kolumni.

Za svoj izniman rad Željko Senečić primio je cijeli niz priznanja: dobitnik je Zlatnog Oktavijan za životno djelo za scenografiju u hrvatskoj kinematografiji (2015.) i nagrade Vladimir Nazor za životno djelo za filmsku umjetnost (1996.), osvojio je dvije Zlatne arene za scenografiju na Festivalu jugoslavenskog igranog filma (1964. i 1985.) te dvije Zlatne arene na Pulskom filmskom festivalu (1992. i 2001.), dodijeljena mu je Nagrada dr. Branko Gavella za kazališnu scenografiju (1980.), a 1984. godine na Salonu nacija (Le Salon de Nations) u Parizu za svoje slike na staklu osvaja Grand Prix za slikarstvo.

Naslovna fotografija: Željko Senečić (*fotografija je preuzeta sa stranice www.book-and-more.eu)