Preskoči na glavni sadržaj

Preminula glumica Milena Dravić

Srpska glumica Milena Dravić preminula je u 79. godini u noći sa subote 13. na nedjelju 14. listopada. Bila je jedna od najpoznatijih jugoslavenskih glumica, a ljetos je bila gošća Pulskog filmskog festivala na kojem je doživjela dugotrajni spontani aplauz publike. 

Milena Dravić rođena je u Beogradu 5. listopada 1940. godine, glumom se počela baviti još kao srednjoškolka, a u karijeri koja je trajala gotovo 60 godina, snimila je stotinjak filmova i osvojila mnogobrojne filmske nagrade. Među njima se ističu Zlatna palma u Cannesu za ulogu u filmu Poseban tretman Gorana Paskaljevića te dvije Zlatne i šest Srebrnih arena na Filmskom festivalu u Puli. Dobitnica je i nekoliko nagrada za životno djelo.

Najpoznatije uloge ostvarila je u filmovima Prekobrojna, Jutro, Kozara, Bitka na Neretvi, Ljubavni život Budimira Trajkovića, Rad na određeno vreme, Moj tata na određeno vreme, Sekula se opet ženi, Nije lako s muškarcima i Zona Zamfirova.

Dravić je u srpnju bila u Puli, gdje je u sklopu popratnog programa 65. Pulskog filmskog festivala u Srpskom kulturnom centru bila postavljena retrospektiva fotografija srpske glumice. U kinu Valli, uoči otvorenja festivala, predstavljena je i monografija o Mileni beogradske novinarke Tatjane Nježić, u kojoj je o glumici pisao i ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, Daniel Rafaelić.

'Prvi sam put razgovarao s Milenom prije dvije godine. Dogovarali smo njeno gostovanje na Festivalu Miroslava Krleže u Zagrebu. Na tom sam Festivalu uspio, nakon dugih godina zaborava, ponovno organizirati javno prikazivanje filma Eduarda Galića Horvatov izbor. Nastao 1985. prema drami Vučjak Miroslava Krleže, zajedno sa tv-serijom Putovanje u Vučjak, film je pokazao kako je Milena Dravić vjerojatno najveća filmska glumica ovih naših krajeva.  Njena uloga Krležine Marijane s emocionalnim rasponima od maznosti, ranjivosti, prepredenosti, skrušenosti i shizofrenije do lascivnosti, prijetvornosti, malograđanštine i zla ostala je trajnim svjedočanstvom Mileninog vrhunaravnog talenta neokrznutog godinama, brojem ili veličinom uloga. Imali smo sreću da je Milena u jednom od najboljih hrvatskih filmova ostvarila jednu od najboljih uloga svoje karijere. I baš je ta karijera vrijedna svakog divljenja – i baš je tu karijeru nemoguće zatvoriti u nacionalne okvire koji postoje posljednja tri desetljeća. Veljko Bulajić, Branko Bauer, Anton Vrdoljak, Obrad Gluščević i Krsto Papić vrlo rano su prepoznali njen talent.

Njeni rani krupni planovi, eterični, prozračni i plemićki blijedi s današnje perspektive pokazuju kakav se kinematografski cvijet započeo otvarati. U tom cvijetu nije bilo laži – i to je bila njena najveća tajna. Bez obzira na sjajne, i one ne tako sjajne scenarije koje je pomoću njenog talenta trebalo oživjeti, njena pojava, iskričave oči, divna plava kosa i glas poput najfinije kreme na torti, svakom su njenom filmu podarili svevremensku jedinstvenost. A onda se, 1966., dogodio Rondo Zvonimira Berkovića. U jednom od najzanimljivijih hrvatskih filmova, superiorno ovjekovječena nenadmašnom kamerom Tomislava Pintera, Milena Dravić utjelovila je svu slobodu tadašnjih žena Jugoslavije, postavši predmet obožavanja svih jugoslavenskih muškaraca. Zbog toga je njena uloga u, za Oscara nominiranoj, Bitci na Neretvi poslala tadašnjem svijetu možda najdarovitijeg kulturnog amabasadora kojeg smo ikad imali', napisao je Rafaelić.

Dravić je ljetos, na otvorenju Pulskog filmskog festivala, u Areni doživjela i spontane ovacije publike. 

'Svečanost otvaranja je počela i u datom trenutku voditeljica je sa scene uz nekoliko napomena o mom glumačkom radu, o tome da sam bila nerazdvojivi dio tog festivala, kazala da sam tu, u gledalištu. Potom me osvijetlio reflektorski snop, a ja sam ustala. I tog trenutka nastaje nešto što nisam mogla ni slutiti ni sanjati. Kreće gromoglasan aplauz, tisuće ljudi na nogama, puna Arena aplaudira. Bivalo je sve jače i jače, prolamalo se, odzvanjalo, orilo se sve. I trajalo. Nisam čovjek koji pati od toga da mu se aplaudira i da ga tapšu, ni doslovno ni metaforično. Ali u tom gromoglasnom aplauzu te noći u Areni... kao da su se spojili i svi aplauzi cijele bivše Juge. Bljesnuli u punom sjaju i snazi tragovi jednog nestalog vremena, pa i života. A tu, u toj Areni sam počela, bila sa svojim prvim filmom 'Vrata ostaju otvorena' Františeka Čapa, samo koju godinu kasnije bila najmlađi dobitnik 'Zlatne arene' za ulogu Malene u filmu Prekobrojna velikog redatelja Branka Bauera i suradnika mu Kreše Golika', prepričala je Milena svoje iskustvo za srpski Blic. 

Naslovne fotografije: Milena Dravić

×
Ova internetska stranica koristi kolačiće (cookies) za potrebe analize statistike posjeta. Pri tome se ne prikupljaju niti obrađuju osobni podaci. Korištenjem stranice prihvaćate i njene uvjete korištenja.