Peri Kvesiću uručena Nagrada Vedran Šamanović

U četvrtak, 14. srpnja  u pulskoj Areni, svečano je uručena godišnja Nagrada Vedran Šamanović, koja je ove godine dodijeljena Peri Kvesiću za film Dum spiro spero u produkciji Factuma.

Utemeljena u počast filmskom snimatelju i autoru Vedranu Šamanoviću, te prvi put dodijeljena na Pulskom filmskom festivalu 2010. godine, nagrada se godine dodjeluje “filmskom umjetniku koji je u bilo kojoj grani filmske umjetnosti, u kratkom ili dugom metru, inovativnim pristupom proširio granice filmskog izraza u hrvatskom filmu”. Nagradu je utemeljilo pet filmskih udruga: Hrvatsko društvo filmskih djelatnika, Hrvatska udruga filmskih snimatelja, Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Hrvatsko društvo filmskih kritičara i Hrvatski filmski savez.

"Film je nastao na neočekivanom, ali kako se pokazuje vrlo plodnom presjecištu dokumentarističkog žanra film-eseja i V-loga, internetskog audiovizualnog dnevnika, koji kod većinski tinejdžerskih autora i recipijenata funkcionira kao svojevrsni „selfie u vremenu“. Kvesićev selfie u vremenu ovu formu koristi iznimno uspješno, hipnotički uvlačeći gledatelja u svoju svakodnevicu i svjetonazorske kontemplacije.

Kada se govori o filmu, dokumentarnom ili igranom, često se pomalo prijezirno gleda na odveć naglašenu ulogu naratora, odnosno na polaženje iz verbalnog, a ne iz slikovnog, kao onog specifično filmskog. Film-esej žanr je koji na vrlo zanimljiv način tretira odnos naratora i slike, ne pretpostavljajući jedan od ovih kanala drugom, gradeći među njima višesmjerne odnose. U ovom filmu te su kvalitete posebno razvidne. Sav vizualni materijal snimljen je neprofesionalnom kamericom u slabijoj kvaliteti te lo-fi estetici kućnoga videa; on je “prljav”, heterogen i ne oslanja se na raskošna, specifično filmska vizualna sredstva. Ipak, u svoj toj „nepočešljanosti“ film je iznimno kompleksan i dramaturški gotovo savršen. Njegova minuciozna sižejna struktura temelji se na sitnim svakodnevnim detaljima kojima uspostavlja višeznačan i plastičan svijet u koji bivamo uvučeni te ga napeto gledamo dok se pred nama odvija pažljivo istkana pripovijest.

U tradiciji najboljih film-eseja odnos koji se stvara između komentara i slike vrlo je živ i značenjski potentan, upravo zbog promišljene, a opet organske povezanosti koja priječi prevlast jednog nad drugim. Također, iznimno se vješto izlaže protok vremena, uz snažan dojam njegove materijalnosti i opipljivosti, približen trajanjem kadrova, prikazivanjem banalnih radnji u cijelosti, minucioznim katalogiziranjem života. Kroz tako postignutu "konkretnost", autor vrlo suptilno postiže općeniti esejski komentar života u vremenu, odnosno njegove neumitne prolaznosti. Slično se zbiva na motivskoj razini – vrlo se vješto i gotovo neprimjetno kombinira najprozaičnija svakodnevica, s eshatološkim temama smrti i smisla. Također, film i onom najuže dokumentarističkom kvalitetom uhvaćenosti autentičnog, neponovljivog trenutka, bolno jasno komentira prolaznost života", navodi se u obrazloženju tročlanog žirija kojeg su činili Hana Jušić, Silvestar Mileta i Diana Nenadić.

Naslovne fotografije: Pero Kvesić (*autori fotografija su Matija Šćulac i Slaven Radolović)

×
Ova internetska stranica koristi kolačiće (cookies) za potrebe analize statistike posjeta. Pri tome se ne prikupljaju niti obrađuju osobni podaci. Korištenjem stranice prihvaćate i njene uvjete korištenja.