Karlovy Vary

Soba 304 Birgitte Staermose i Marijine Željke Sukove u konkurenciji festivala u Karlovym Varyma

Igrani film Soba 304 danske redateljice Birgitte Staermose te dokumentarno-igrani film Marijine redateljice i scenaristice Željke Sukove uvršteni su u službeni program 46. međunarodnog filmskog festivala u Karlovym Varyma u Češkoj, a koji će se održati od 1. do 9. srpnja 2011.

Hrvatska manjinska koprodukcija Soba 304 ušla je u program Službene konkurencije te se natječe za prestižnu festivalsku nagradu Kristalni globus, dok su Marijine ušle u natjecateljski program East of the West u kojem se prikazuju i natječu filmovi iz srednje i istočne Europe kao i filmovi zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza.

Također, dugometražni igrani filmovi Noćni brodovi redatelja Igora Mirkovića i Fleke redatelja Alda Tardozzija izabrani su za program prezentacije Works in Progress 2011 koja će se održati 4. srpnja u sklopu festivala. Works in Progress je program jednodnevne prezentacije novih dugometražnih filmova iz srednje i istočne Europe čije se premijere očekuju nakon srpnja 2011, a namijenjen je međunarodnim distributerima, prodajnim agentima i koordinatorima festivalskih programa.

Soba 304
Raspored projekcija u Karlovym Varyma:
7. srpnja 2011. | 20:00 | Grand Hall
8. srpnja 2011. | 10:00 | Espace Dorleans Cinema

VÆRELSE 304 | ROOM 304
DK | HR
2011. | 88’ | 35 mm | boja
drama
danski, engleski, španjolski, njemački, albanski, švedski, srpski, hrvatski, filipinski

U jednom kopenhaškom hotelu životi ljudi raznih narodnosti isprepleću se igrom slučaja i hira sudbine: stjuardesa u očajničkoj potrazi za bliskošću; imigrantica u porivu je za osvetom; direktor hotela shrvan tugom; žena koju suprug ostavlja; recepcionar okrvavljenih ruku. Neočekivani događaji tijekom tri dramatična dana, postaju jedna jedina priča o ljubavi, osamljenosti i čežnji za danom ranije.

Redatelj: Birgitte Staermose
Uloge: Mikael Birkkjær, Stine Stengade, David Dencik, Trine Dyrholm, Luan Jaha, Ariadna Gil, Magnus Krepper, Lourdes Faberes, Ksenija Marinković i Leon Lučev
Scenarist: Kim Fupz Aakeson
Direktor fotografije: Igor Martinović
Montažer: Anne Osterud
Scenografi: Peter Grant i Tanja Lacko
Kostimografkinja: Blanka Budak
Skladatelj: Jocelyn Pook
Producent: Jesper Morthorst
Koproducenti: Igor A. Nola i Suza Horvat
Izvršni producenti: Tine Grew Pfeiffer i Christoffer Boe
Produkcija: Alphaville Pictures Copenhagen (Danska) u koprodukciji sa Mainframe Production (Hrvatska)
Svjetski distributer: TBA
Festivalska distribucija: The Danish Film Institute

Birgitte Staermose (1963.) diplomirala je film i medijske umjetnosti na Temple University u Philadelphiiji. Njezini prijašnji radovi uključuju nagrađivane kratkometražne filmove Now, Look at Me (2001), Small Avalanches (2003), Sophie (2006) i Out of Love (2009). Njezini su filmovi bili prikazivani na velikim filmskim festivalima poput festivala u Berlinu, Sundanceu te na festivalu New Directors/New Films. Small Avalanches bio je nominiran u kategoriji najboljeg europskog kratkometražjnog filma za nagrade Europske filmske akademije (EFA) 2004. Out of Love nagrađen je s nekoliko prestižnih nagrada na svjetskim festivalima poput Berlina, Rotterdama, festivala Camerimage, festivala u Melbourneu i festivalu Cinema de Brive, a bio je nominiran i za nagradu Europske filmske akademije (EFA) za najbolji kratkometražni film. Redateljica Staermose trenutno radi s uglednim dramatičarom Peterom Asmussenom (Lomeći valove) na scenariju za svoj slijedeći dugometražni igrani film Julie’s Face, temeljen na drami Augusta Strindberga Gospođica Julija.

Alphaville Pictures
Copenhagen
Badstuestraede 17|1
1209 Kobenhavn, Danska
Tel. +45 (0)33 91 91 70
Email: alphaville2@alphavillepictures.com
Website: www.alphavillepicturescopenhagen.com

Mainframe Production
Nova cesta 60
10 000 Zagreb
Tel: +385 (0)1 3822 022
Fax: +385 (0)1 4836 039
Email: info@mainframeproduction.com
Website: www.mainframeproduction.com

Razgovor s Birgitte Staermose

Birgitte Staermose

Soba 304 debitantski je dugometražni igrani film Birgitte Staermose, a njezini prijašnji radovi uključuju nagrađivane kratkometražne filmove Now, Look at Me (2001), Small Avalanches (2003), Sophie (2006) i Out of Love (2009) koji su bili prikazivani na velikim filmskim festivalima poput festivala u Berlinu, Sundanceu i Rotterdamu. Small Avalanches i Out of Love bili su nominirani u kategoriji najboljeg europskog kratkometražnog filma za nagrade Europske filmske akademije (EFA). Out of Love nagrađen je s nekoliko prestižnih nagrada na svjetskim festivalima poput Berlina, Rotterdama, festivala Camerimage, festivala u Melbourneu i festivalu Cinema de Brive. Trenutno radi s uglednim dramatičarom Peterom Asmussenom (Lomeći valove) na scenariju za svoj sljedeći dugometražni igrani film Julie’s Face, temeljen na drami Augusta Strindberga Gospođica Julija.

Povodom sudjelovanja filma Soba 304 u Službenoj konkurenciji Festivala u Karlovym Varyma donosimo vam razgovor s redateljicom.

Soba 304 govori o temama bliskosti i opraštanja. Zašto ste odabrali hotel kao mjesto gdje želite o tome govoriti?

Veoma me fasciniraju prostori koji su ujedno privatni i javni. Hotel je ultimativni privatan, a opet javan prostor. U hotelu ljudi mogu biti bliskiji i intimniji nego gotovo bilo gdje drugdje. Prihvaćamo da u hotelu spavamo u istim krevetima na kojima su noć prije stranci vodili ljubav i pretvaramo se da nije tako. To me zadivljuje. To je tiho i tajnovito mjesto. Ondje se život čini zaustavljenim i izvan vremena. Također me veoma privuklo i pripovijedanje priče u prostoru gdje prolaze tako različiti ljudi i utječu na sudbinu drugih. Idealna lokacija za priču s više zapleta.

Radnja Sobe 304 odvija se u hotelu u Kopenhagenu kojeg glumi jedan zagrebački hotel. Kako ste se odlučili snimati film u Zagrebu?

Htjeli smo lokaciju za film koja bi nam pružila pravi osjećaj radionice. Željeli smo snimati i osjećati se kao u ljetnoj školi. To je bilo idealno. U Kopenhagenu nismo uspjeli pronaći takav hotel. Istraživali smo mogućnosti snimanja u Češkoj, no svidjela nam se ideja o snimanju na mjestu gdje nećemo slijediti put velikih američkih produkcija. Ako trebamo raditi sa stranom ekipom, htjeli smo pokušati raditi protivno uobičajenoj hijerahiji. Htjela sam da svi u ekipi osjećaju da daju kreativni doprinos nastanku filma.

Važan dio vaše filmske ekipe čine Hrvati. Osim glumaca Ksenije Marinković, Ive Gregurevića i Leona Lučeva, te koproducenta Igora Nole, Igor Martinović bio je direktor fotografije, Blanka Budak dizajnirala je kostime, Tanja Lacko radila je kao umjetnička direktorica, Ana Bulajić-Črček šminku, itd. Kako biste opisali snimanje u Hrvatskoj te rad s hrvatskim profesionalcima?

Bila je to situacija iz snova. Nikada još nisam radila s predanijom, marljivijom i duhovitijom ekipom od ove. Žalim jedino da me nisu više kudili. Bila mi je velika čast raditi s tako nevjerojatno darovitim glumcima, koji su velika prednost za film.

U Sobi 304 pojavljuje se međunarodna glumačka ekipa, jedna epizoda napisana je posebno za Luana Jahu, lokalnog glumca kojeg ste upoznali snimajući dokumentarac Out of Love na Kosovu. U Sobi 304 govori se osam jezika. Kako je bilo raditi u takvom 'Babelovskom' ozračju?

Budući da sam 14 godina živjela izvan Danske, i moj vlastiti kulturni identitet lebdi negdje iznad Atlantika, tako da sam se osjećala kao riba u vodi. Što se tiče jezika, otkrila sam da sam redateljica koja mnogo više sluša nakanu i emociju iza riječi, nego ono što se zapravo govori. Znam biti dosta zaboravna po pitanju dijaloga. Iz tog razloga mi je bilo lakše raditi s toliko jezika nego što se čini.

Film odlikuje snažna intimna atmosefra koja proizlazi iz suodnosa likova te osobito rada kamermana Igora Martinovića. Kako je bilo raditi s Igorom?

Zaljubljena sam u Igorov snimateljski dar. Njegova nesmiljena snaga i ambicija za film zaista nadahnjuju. Uvijek se trudi učiniti još više za film. Osim toga, ima i pronicavo i dobrohotno oko za glumce, koje stvara trenutačnu bliskost s likovima. No, najvažnije, zaista sam u Igoru pronašla svoju umjetničku srodnu dušu.

Vaš dokumentarac Out of Love (prikazan na ZagrebDoxu 2010.) nagrađen je posebnim priznanjem u programu Generation 14plus Berlinalea 2010. Rođeni ste u Danskoj, školovali ste se u Americi, vaš spomenuti kratki film o albanskoj djeci koja prodaju cigarete na ulici snimljen je na Kosovu. Sada se vaš prvi dugometražni film zbiva u Kopenhagenu, no sniman je u Zagrebu. Je li, po vašem mišljenju, stalno mjesto važno u životu ili radu?

Vjerojatno je ugodnije osjećati se da ste posve uronjeni u jednu kulturu i jednu zemlju. No bojim se da sam preznatiželjna osoba za takvo što. Morat ću živjeti s posljedicama svojih lutanja.

Čuli smo da će vaš sljedeći film biti adaptacija Strindbergove Gospođice Julije te da na njoj radite s danskim dramatičarom Peterom Asmussenom (Lomeći valove), koji je i napisao monologe za djecu u Out of Love. Kakvi su vam planovi?

Uz to, u početnoj sam fazi još jednog projekta na Kosovu. Želim dublje istražiti hibrid fikcije i dokumentarca koji smo proučavali u Out of Love. Fasciniraju me elementi zbilje u fikcionalnom okruženju. Kada radite s ovim mješovitim žanrom, možete se prebaciti u prostor koji bih nazvao 'hiperrealističnim'. Prostor gdje se naglašava stvarnost, a gdje iluzija filma postaje jasnija. Radim s istom metodom i istim ključnim osobama s kojima sam radila na Out of Love. Ovaj put radimo s albanskim turbofolk pjevačima. Ujesen također planiram početi pisati još jedan projekt sa scenaristicom Kim Fupz Aakeson, koja je radila i na Sobi 304.

Danski filmovi imaju veoma poseban ugled u svijetu (i u Hrvatskoj) zahvaljujući Larsu von Trieru, Thomasu Vinterbergu, Jergenu Lethu, poznatim danskim komedijama, krimićima (serija filmova Pusher sa Zlatkom Burićem vrlo je poznata među ovdašnjim filmofilima). Jeste li tijekom boravka u Hrvatskoj uspjeli pogledati koji hrvatski film? Kako vam se svidio?

Kada radim na filmu ne gledam previše filmova. Mislim da sam znala zaspati uz zvuk Wong Kar Waijevog In the Mood for Love. Bojim se da sam hrvatske filmove samo gledala u potrazi za glumcima. Drugačiji je to način gledanja filma, ne daje vam pravo da stvorite mišljenje. No u onome što sam vidjela, pronašla sam obilje izvrsnih glumaca.

Da možete birati suradnju s nekim od živućih (ili ne) filmskih umjetnika, koga biste odabrali?

Bez dvojbe, to je Terrence Malick. Sigurna sam da nikada nećemo surađivati, no voljela bih da me nauči pripovijedati u tom svojem prostoru koji je ujedno emocionalan, poetski, apstraktno filozofski i usmjeren na sjećanje. Divim se njegovim filmovima zbog njihove kompleksnosti, a opet jednostavnosti i naivnosti. Nekako uspijeva izmaknuti konkretnosti filma kao umjetničke forme.

East of the West

Marijine
Raspored projekcija u Karlovym Varyma:
4. srpnja 2011, | 17:00 | Karlovy Vary Theatre
5. srpnja 2011. | 9:30 | Small Hall

2011. | 61’ | HD | boja

Tipično netolerantni susjedi jedne sasvim obične zgrade u Rijeci pozvani su na druženje povodom prisjećanja na nekadašnju stanarku, dragu prijateljicu i baku, pokojnu Mariju Violić. Prije negoli šaroliko društvo uroni u lažne sentimente, film se pretvara u susjedski reality pjesme i plesa uz glazbeni performance unajmljenih i krugu gostiju nepoznatih glazbenika, inače popularne dance electro-trash grupe Midi Lidi iz Češke. Cilj cijelog okupljanja je rješavanje jedne, iz nepoznatih razloga neispunjene obiteljske dužnosti prema pokojnici.

Režija: Željka Suková
Scenarij: Željka Suková
Uloge: Nina Violić, Željka Suková, Mila Čuljak, Midi Lidi
Direktor fotografije: Aleš Suk
Montaža: Aleš Suk
Producentica: Željka Suková
Produkcija: Udruga UKUS

Željka Suková (1977.) studirala je grafiku na Akademiji likovnih umjentosti u Zagrebu te nove medije na akademiji likovnih umjentosti u Pragu. Marijine su njezin debitantski dokumentarni film.

Udruga UKUS
Šetalište Joakima Rakovca 31
51000 Rijeka, Hrvatska
GSM: +385998111811
E-mail: ukus@ukus.tv

Razgovor sa Željkom Sukovom

Željka Sukova

U natjecateljskom programu East of the West međunarodnog filmskog festivala u Karlovym Varyma hrvatsku će kinematografiju predstaviti dokumentarno - igrani film Marijine u režiji Željke Sukove s Ninom Violić, Milom Čuljak i samom Sukovom u naslovnim ulogama. Debitantski Film o baki za A festivale riječke redateljice koja se školovala u Zagrebu (Akademija likovnih umjetnosti) i Pragu (Novi mediji), priča je o želji dviju sestrična (Sukova i Violić) da na sebi svojstven način pozdrave svoju pokojnu baku, pjesnikinju i veliku obožavateljicu Dinastije. Šašavi filmski epitaf voljenoj baki čiju atmosferu i sklonost lakrdiji kritičar magazina Filmonaut uspoređuje s klasikom francuske filmske avangarde, Međučinom Rene Clairea u svibnju je prikazan u programu Next prestižnog kanadskog Hot Docsa, a nastavak festivalskih gostovanja dogodit će se u srpnju u Češkoj i u studenom na CPH:DOX (Kopenhagen, Danska).

Povodom sudjelovanja filma u konkurenciji Festivala u Karlovym Varyma, donosimo kratki razgovor s redateljicom Željkom Sukovom u kojemu, između ostalog, otkriva i kako je to kad se s redateljskim poslom miješaju obiteljska sjećanja te kakve veze nadgrobni ukras ima s formom njenog redateljskog debuta.

Kako je nastala ideja za film Marijine?

Film Marijine nastao je iz želje da se 'pronađe' Marija koja se bojala da će jednoga dana biti zaboravljena. Marija Violić bila je moja baka i prijateljica koja je umrla 2004. godine. Nakon 10 godina provedenih u Pragu vratila sam se krajem 2008. s obitelji u svoj rodni grad Rijeku i počela živjeti u njenom stanu. To je bio za mene vrlo intenzivan period koji još uvijek traje, nešto poput povratka u prošlost koja je suvremeno opremljena.

Kako ste odlučili da ćete ideju pretočiti u dokumentarnu fikciju odnosno mockumentary?

O formi nismo razmišljali, ona je nastala sama. Tim ljudi koji je sudjelovao u filmu sastojao se od bakine obitelji tj. susjeda s kojima sam se intenzivno družila, te najbližih prijatelja njezinih unuka. Proces snimanja bio je zapravo naša igra; bili smo znatiželjni što će se dogoditi u tako postavljenoj sredini koju su činile dvije generacije, a također i dva jezična i kulturna podneblja. Dobiveni materijal nastojali smo posložiti na način da u sebi zadrži formu izgradnje nadgrobnog ukrasa, redoslijedom kojim je teklo snimanje. Također nam je bilo važno da se tokom filma izgrađuju i zadrže emocije, raspoloženja i humor koji su spontano nastajali tijekom priređenih situacija.

Vi i vaša sestrična Nina Violić snimale ste u stanu u kojem je živjela Vaša pokojna baka te na riječkim lokacijama koje ste u njenom društvu posjećivale. Je li vam bilo teško nastupati u filmu, režirati te istovremeno fizički rekreirati obiteljska sjećanja?

Prije snimanja imali smo detaljno raspisan plan kojega smo se željeli držati. Međutim sve je krenulo pomalo drugačije, što je bilo jako dobro i nismo se branili od tih izmjena, već smo ih prihvaćali kao zanimljiva iznenađenja. Ponašali smo se spontano i opušteno, onako kako bismo se ponašali da smo zajedno, bez da nas netko snima. Tome je doprinijelo i to što smo se svi jako dobro poznavali, a i činjenica da smo za snimanje umjesto kamere koristili fotoaparat koji sam po sebi ne stvara osjećaj da se nešto snima, a kamoli da se snima nešto važno.

Kako je film prošao na festivalu Hot Docs u Torontu? Kakvi su Vaši dojmovi iz Kanade?

S obzirom da je to značajan festival s velikim brojem klasičnih, profesionalnih i ozbiljnih dokumentarnih filmova bili smo zadovoljni s pozitivnom kritikom i toplim odazivom ljudi. Inače, smatram sjevernoameričku kulturu dosta hladnom i drukčijom od naše, i u tom smislu, film je još više iznenadio publiku svojim "ludim" odnosom prema pogrebnim tradicijama i neobičnom načinu poštovanja prema precima. Film je na projekcijama pogledalo preko 700 ljudi te nam se javio veći broj američkih selektora i jedan distributer iz Kanade sa zanimljivom ponudom. Time se priča s Festivalom u Torontu nije zatvorila već su se, vjerujem, otvorile nove mogućnosti za film Marijine.

Film je ušao u konkurenciju East of the West festivala u Karlovy Varyma. Jeste li očekivali da će film biti tražen na festivalima?

Festivalu u Karlovym Varyma se posebno veselimo. Naime, snimatelj i montažer filma, a inače i moj suprug, je Čeh, a također i bend Midi Lidi koji je prisutan u filmu dolazi iz Češke. Festival smo i ranije posjećivali i ono što je zanimljivo, a ne vezano za naš film, ove godine na festivalu nastupa grupa Midi Lidi. Moramo isto reći kako jedan od naših neskromnih slogana filma glasi Film o baki za A festivale,  dakle mi smo u svakom slučaju jako sretni što baka putuje svijetom. Naravno, pokušati ćemo ju pratiti koliko god to bude moguće.