Kroz gustu tamu tunela slabo vidljive stijenke monotono vibriraju. U mračnoj daljini tračak svjetla iznenada trepne te trenutak kasnije silovito izbije pred kameru i spretno nestane izvan kadra. Ulazimo u apstraktan i potpuno nereferentan svijet. Sanjiv, gotovo hladan krajolik nagoviještava toranj prepun vretenastih crnih silueta koje se uzdižu horizontom. Ritualno grčenje njihovih tijela uz koreografiju zastrašujućeg izvijanja priziva optičko božanstvo svijetla ka ritualu transmutacije kaosa i ponovnog uspostavljanja prvotnih vrijednosti.