Ima nešto posebno u tome kada čovjek, nakon što je šutke hodao poljima barem sat vremena, zastane na praznoj ravnici i polako pogleda oko sebe. Sunce klone prema obzoru odražavajući se u lokvama proljetnih voda. Vjetar huji ravnicom preko pustih oranica i širokih drumova. U šipražju izbija prvo zelenilo. Intenzivna svjetlost vlada golemom prazninom. Duboko ispod površine nijemo se bude klice. Kako izraziti osjećaj velikog početka, otpočinjanja novog eona, novog velikog Ljeta sa svim njegovim izazovima i uzbuđenjima? Kako istodobno prikazati osjećaj da se negdje daleko zbivaju potresni i strašni događaji koji neodgodivo traže našu prisutnost?